english English

Franz Kafka pred sudom

13.12.2011, 16:03:17

Kafka i njegovi testamenti

„Dragi Max, moja posljednja molba: sve što se u mojoj ostavštini može naći, od dnevnika, rukopisa, tuđih i mojih pisama, crteža i slično, bez ostatka i čitanja spali. Tvoj Franz Kafka“ glasila je  poruka na ceduljici koju je, 1924. u Pragu, pospremajući radni stol svog prijatelja koji je upravo umro u sanatoriju, našao Max Brod. Povijest književnosti će pisca, prevoditelja i  skladatelja Max Broda upamtiti kao čovjeka koji je bio najbolji prijatelj proslavljenog pisca Franza Kafke te čovjeka koji nije uradio što mu je prijatelj u svojoj ceduljici naredio, te tako svjetsku književnost obogatio romanima kao „ Preobrazba“„Proces“ ili „Dvorac“.

Dakle, nakon smrti,  književnik Franz Kafka, naređuje da se sva njegova ostavština uništi i taj zadatak povjerava svom dugogodišnjem prijatelju i mentoru Maxu Brodu. Međutim, Max Brod, nije učinio ono što je Kafka naredio u testamentu te je spasio cjelokupno ostavštinu svoga prijatelja. Međutim, postoji još jedan Kafkin testament nepoznat široj javnosti u kojem se spominje pet njegovih, u to doba knjiga, dok su danas to pripovijetke i romani, a to su: „Seoski liječnik“, „Ložač“, „Preobrazba“, „Presuda“, „Kažnjenička kolonija“ te „Umjetnik u gladovanju“ . „Kada  kažem za ovih 5 knjiga i za ovu pripovijetku da vrijede, s tim ne mislim da se ponovo tiskaju i prenose na slijedeće generacije, upravo suprotno, ako bi se potpuno izgubile, to bi bilo u potpunoj suglasnosti s mojom istinskom željom...“ kaže Kafka u svom drugom testamentu, 29. studenog 1922.

Iz prvog testamenta vidljiva je Kafkina želja za uništenjem  svoje ostavštine,  iz drugog se pak očitava i podsvjesna želja da neka njegova djela ipak ostanu spašena za generacije koje dolaze. Ova dva testamenta za znanstvenike i biografe Franza Kafke predstavljaju važne i jedine pismene izjave o tome, kakav je bio Kafkin stav kad je u pitanju njegova ostavština koja danas do ruba napetosti dovodi diplomaciju između dvije zemlje i otvara neka stara pitanja koja se nanovo ponavljaju.

Max Brod nakon smrti prijatelja, objavljuje gotovo sva njegovadjela, ali uskoro se  pojavila prva opasnost za Kafkinu ostavštinu. Naime početak Drugog svjetskog rata. Prije samog ulaska nacističke vojske u Prag 1939., Max Brod zajedno s cijelom ostavštinom svog prijatelja bježi u Palestinu, spašava svoj život te spašava i Kafkinu ostavštinu koja bi ukoliko bi dopala u ruke nacistima, zasigurno bila uništena.

I prije rata, nacistička propaganda imala je negativno mišljenje prema djelima Franza Kafke upravo zbog njegovog židovskog podrijetla, te su radi te okolnosti njegove knjige diljem Trećeg Reicha završavale na lomači. Uža rodbina Maxa Broda završila u koncentracijskim logorima, kao i uža obitelj Franza Kafke, ali njegova ostavština je bila u Palestini, na sigurnom, kako je isprva mislio Max Brod.

Kafkina ostavština na putu i na rasprodaji

Max Brod je za vrijeme cijelog Drugog svjetskog rata živio i radio u Palestini, u Tel Avivu, jer u to doba nije još postojala samostalna izraelska država kao danas. U Tel Avivu upoznaje Ilse Esther Hoffe, židovku,  koja je također pobjegla iz Praga kako bi spasila svoj život i kako ne bi završila u jednom od mnogobrojnih koncentracijskih logora. Uskoro, nakon što Brodu 1942.  umire supruga,  Esther Hoffe mu postaje životna suputnica i tajnica, te s njom živi u Tel Avivu sve do svoje smrti 1968.  Nakon što je Max Brod preminuo, Ilse Esther Hoffe dobiva kao poklon cijelu ostavštinu Franza Kafke koja se sastoji od otprilike 20 tisuća strana papira rukopisa, spisa i pisama  te je naslijedila cijeli arhiv Maxa Broda koji sadrži dnevnike Kafkinog mentora koji su važan svjedok vremena za bolje upoznavanje lik i djela Franza Kafke. Brod je čitavu Kafkinu ostavštinu već 1945. namijenio svojoj tajnici i to potvrđuje dio slijedeća rečenica iz njegovog testamenta: „Draga Esther, već 1945. godine, sam sva Kafkina pisma  i rukopise, koja su mom vlasništvu, poklonio tebi.“

Prije nego što je dobila Kafkinu ostavštinu i naslijedila arhiv  Maxa Broda, država Izrael je morala potvrditi taj poklon i to naslijeđe jer to tako zakon propisuje. Izrael je 1974. potvrdio taj čin u slučaju Brod-Hoffe, te se ostavština i naslijeđe našla u punopravnom vlasništvu Esther Hoffe. Ali već tada,  Kafkina ostavština nije bila u Palestini, jer ju je zbog početka  Sueske krize1956., a od straha od raketa, Max Brod dao prebaciti na sigurnom, i to nazad u Europu, točnije u trezor  jedne banke u Zürichu, te je nova vlasnica, Esther Hoffe, imala slobodan pristup tom trezoru. Arhiv Maxa Broda bio u trezoru u Tel Avivu gdje je između ostalog i danas.

Hoffe uskoro zbog financijskih potreba, počinje prodavati rukopise, pisma i razglednice iz ostavštine Franza Kafke i arhiva Maxa Broda. Tako je već 1974. Hoffe za 90 tisuća njemačkih maraka prodala 22 pisma i 10 razglednica Franza Kafke upućenom Maxu Brodu. Hoffe je 1965.  posjetila njemački grad Marbach te je na upit arhiva u  Marbachu izrazila spremnost za suradnju. 1979. Hoffe je rukopis Kafkinog djela „Opis jedne borbe“ ponudila arhivu u Marbachu za 100 tisuća njemačkih maraka, međutim arhiv je odbio tu ponudu, te je Hoffe uvrijeđena tim odbijanjem, isti rukopis prodala nakladniku Sigfriedu Unseldu. Danas je taj rukopis u vlasništvu njegovog sina, Joachima Unselda. 1981. Hoffe je istom arhivu za 350 tisuća njemačkih maraka ponudila drugi Kafkin rukopis, djelo pod naslovom  „Priprema vjenčanja na selu“, ali i tada arhiv u Marbachu odbija ponudu, ali kao znak daljnje želje za suradnjom s Hoffe,  kupuje 40 pisama pisca Stefana Zweiga upućenom Maxu Brodu za 23 tisuće njemačkih maraka. Ta pisma dolaze iz arhiva Maxa Broda i nisu sastav ostavštine Franza Kafke.

Najveća prodaja nastupa 1988. godine kada Esther Hoffe odlučuje prodati rukopis poznatog romana „Proces“ i to putem britanske aukcijske kuće Sotheby's jer je smatrala da će direktnom prodajom  arhivu u  Marbachu dobiti manje novca.

Vještim trgovanjem, arhiv u Marbachu dobiva rukopis „Procesa“ za 3,5 milijuna njemački maraka, dok je Esther Hoffe u Izraelu morala platiti samo porez za prijenos rukopisa iz  trezora u Zürichu u London. 1999. godine,  prodala je jedno Kafkino pismo za 55 tisuća njemačkih maraka, a 2008, je nekoliko Kafkinih ljubavnih pisama za 25 tisuća eura promijenilo vlasnika. Međutim, godinu dana ranije, 2. rujna 2007., Esther Hoffe umire u Tel Avivu u 101. godini života, te su njezine dvije kćerke Eva i Ruth Hoffe naslijedile Kafkinu ostavštinu i arhiv Maxa Broda.

Od sudskog spora do diplomatske napetosti

Nakon što su naslijedile ostavštinu svoje majke, Esther i Ruth Hoffe su se nakon dugih nesuglasica dogovorile da će preostali dio Kafkine ostavštine prodati njemačkom arhivu u Marbachu. Međutim, u tom naumu spriječio ih je sud u Tel Avivu.

Naime,  Izraelska nacionalna biblioteka putem suda niječe sestrama Hoffe pravo na nasljedstvo te tako od  2009. sprečava njihove raspolaganje ostavštinom Franza Kafke koja za sobom vuče posljedicu da one ništa od te ostavštine ne mogu prodati. Štoviše, Nacionalna biblioteka u Izraelu traži vraćanje Kafkinih rukopisa iz Švicarske u Izrael te od arhiva u Marbachu traži da vrati rukopis „Procesa“ kojeg je Hoffe putem aukcijske kuće Sotheby's 1988. prodala upravo arhivu u Marbachu,  jer je to kako navodi sud u Tel Avivu  „izraelsko kulturno dobro“.

Kao glavne argumente za svoj postupak, Izraelska nacionalna biblioteka navodi između ostalog 11. odlomak testamenta Maxa Broda koji između ostalog kaže: „...da svi rukopisi, pisma,  te ostali papiri i spisi navedeni u prvom odlomku ( misli se na Kafkinu ostavštinu) trebaju biti preneseni na čuvanje u knjižnicu Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu ili Nacionalnoj knjižnici u Tel Avivu, ili nekom drugom domaćem ili inozemnom arhivu.“ Upravo je prvi dio ovog odlomka presudan za predstavnike Izraelske nacionalne biblioteke jer se navodi ime njihove ustanove. 

Nadalje, Izraelska nacionalna biblioteka ne želi da rukopisi završe u Njemačkoj, odnosno „u zemlji počinitelja“ time aludirajući na holokaust, a činjenica da je rukopis „Procesa“ u Njemačkoj je po njihovom mišljenju  „povijesna nepravda“.  Sud uz to navodi, da su sestre Hoffe  prekršile posljednju želju u testamentu Maxa Broda  koji je naglasio da njegovi i Kafkini rukopisi trebaju biti dostupne javnosti, dok sestre Hoffe čine suprotno, izolirajući ostavštinu od izraelske javnosti.

Osim toga, sestre Hoffe su prekršile i izraelski zakon iz 1955. koji kaže da: „Svi dokumenti koji su u posjedu privatne osobe, a od posebne važnosti za židovski narod,  trebaju  biti dostupni izraelskom državnom arhivu.“ Međutim, taj isti sud u Tel Avivu  je 1974. godine Esther Hoffe potvrdio pravo na nasljedstvo i učinio je punopravnom vlasnicom rukopisa Franza Kafke i Maxa Broda, da bi sad uslijedio suprotan proces.

Eva Hoffe je njemačkim novinama „Die Zeit“ u jednom intervjuu iznijela mišljenje da je ovako stanje stvari uslijedilo ne zbog činjenice što rukopisi nisu dostupni arhivu, ili što rukopisi trebaju biti prodani u inozemstvo, nego zato što rukopisi trebaju završiti u „inozemstvu“ i to baš u Njemačkoj. Eva Hoffe je, ispočetka bila skeptična prema Nijemcima, ali je kasnije shvatila da je Njemačka prava zemlja za čuvanje ovih rukopisa, te navodi, kako Izrael radi sve što je vezano za Kafku, dok je Max Brod sporedan te  „njega nitko u Izraelu nije zagrlio“ naglašava Eva Hoffe. Ona nema namjeru samo prodati rukopise Franza Kafke nego i Maxa Broda koji je tijekom života uvijek želio da i njegovo ime u Izraelu ali i svijetu dobije neko priznanje, i na tom, kako tvrdi Hoffe u intervjuu, ona i radi.

Izraelske dnevne novine „Haaretz“ s druge strane tvrde da Eva Hoffe u svom stanu drži neke Kafkine rukopise u užasnim uvjetima, jer su u njezinom stanu mačke i psi. Upravo takvi nehigijenski uvjeti jesu razlog više da rukopisi idu na čuvanje u Izraelsku nacionalnu biblioteku. Novine „Haartez“ nije zauzela neutralnu poziciju te je stala  uz sud u Tel Avivu. Vlasnik novine „Haaretz“ Arnos Schocken je indirektno povezan sa cijelim slučajem,  jer je upravo njegov djed Salaman Schocken, bivši član upravnog vijeća Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, bio je upravo onaj, koji je 1956. Kafkine rukopise na zahtjev Maxa Broda prenio u Zürich.

Izraelska javnost je stala uz zahtjev da se rukopisi čuvaju u Nacionalnoj biblioteci u Izraelu, ali ima i glasova u Izraelu koji idu u prilog arhivu u Marbachu. Tako prevoditelj Shimon Sandbank, koji je preveo Kafkina djela s njemačkog na hebrejski tvrdi da: „Izrael nema pravog povoda da ostavštinu prisilno zadržava u Izraelu, jer su uvjeti za arhiviranje puno pogodniji u Njemačkoj nego u Izraelu.“

Ulrich Raulff,  direktor arhiva u Marbachu je čak 20. listopada 2010., svom kolegi, direktoru Izraelske nacionalne biblioteke, Shumelu Har Noyu uputio i pismo u kojem je istaknuo svoju zabrinutost za situaciju koja se razvila te predložio da se „sjedne za jedan stol i postigne dogovor“. Har Noy mu je u odgovoru koji je uslijedio 22. listopada 2010. izrazio spremnost za pregovaranje,  ali je istovremeno naglasio: „Najbolje mjesto za Kafkine rukopise jest Nacionalna biblioteka u Izraelu.“

Ravnatelj Izraelskog nacionalnog arhiva, Jehoushua Freundlich je uz to izjavio „ Da će se, ako je to potrebno,  dignuti i na 'zadnje noge', samo da niti jedan materijal koji u vezi s Kafkom, ne bude iznesen iz Izraela.“

Eva Hoffe tvrdi da su „Nijemci jako blagi a Izraelci jako lukavi“ te se kako ona kaže „Nijemci ne usuđuju proturječiti Izraelu jer ih grize savjest zbog holokausta.“

Sudski proces već traje dvije godine te se njegov nastavak očekuje i u 2012. koja bi trebala donijeti konačno rješenje i epilog ove parnice. Eva optužuje sud u Tel Avivu tvrdeći da je ovako dug proces samo „taktika odgađanja“ jer u intervjuu za spomenute novine „Die Zeit“ kaže: „Moja sestra i ja smo već u starijim godinama, ja imam 75 godina, i možda se nadaju da će se stvar jednom riješiti sama od sebe“. Sudeći po ovoj izjavi, Eva Hoffe pretpostavlja da sud u Tel Avivu čeka smrt sestara Hoffe kako bi bez teškoća mogao raspolagati Kafkinim rukopisima.

Dok proces oko „Procesa“ traje, činjenica je da Kafkini rukopisi u trezoru pod rednim brojem 6588. u Zürichu čekaju ishod ove parnice, dok se na diplomatskoj razini oko Kafkinih rukopisa spore upravo države koje za vrijeme dok je živio Franz Kafka nisu ni postojale.

Kome pripada Franz Kafka?

Spor oko Kafkinih rukopisa otvorio je  i nametnuo slijedeće pitanje: „Kome zapravo pripada Franz Kafka?“

Franz Kafka rođen je  3. srpnja 1883. u Pragu, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji a umro 3. lipnja 1924. nedaleko od Beča u današnjoj Austriji. Kafka je isprva bio građanin Austro-Ugarske, da bi umro kao građanin Čehoslovačke. Živio je u Pragu kao pripadnik židovske manjine, te se ubrajao u onih 7% stanovnika Praga koji su govorili njemački jezik,  pa se čak i  danas u tom kontekstu govori o „Praškom njemačkom“ koji je nakon Drugog svjetskog rata izumro. Kafka je jednom sam rekao. „Njemački je moj materinji jezik, ali i Češki mi leži pri srcu.“ Kafka je glavna ličnost i začetnik njemačke moderne književnosti ali sam nije Nijemac. Izrael sudskim procesima Kafku želi prisilno „izraelizirati“ iako je samostalna država Izrael nastala 20 i više godina nakon Kafkine smrti. Tako da je iz navedenih podataka vidljivo da je teško odrediti Kafkin politički i geografski identitet. Međutim,  najbolji odgovor na ovo pitanje daje novinarka Barbara Zeithammer koja kaže: „Kafka putem svojih djela zapravo pripada svijetu.“

Bruno Lucić



 Repozitorij




Tražilica