english English

„Sve se može kad se hoće“

15.12.2011, 16:55:17
„Sve se može kad se hoće“

Alen Roki, student diplomskog studija Mediji, glavni je urednik UNIDU radiju. O poslu na radiju sanjao je još od malih nogu, a svojom je upornošću, trudom i željom svoj san uspio vrlo brzo ostvariti. Njegov glas prepoznatljiv je mnogima, no osim na radiju, Roki je svoje sposobnosti pokazao i u studentskoj klapi Kaše čiji je član od njenog osnutka.

Punkt: Kada je počelo Vaše zanimanje za radio?

 

Kao dječak sam organizirao dječje festivale u dvorištu i tako se približavao radiju, gostujući u nekim emisijama i prikupljanjem novih pjesama. Još u osnovnoj školi sam pokazivao interes za pisanje i vođenje priredbi pa se to prvo odrazilo na radiju. Kod kuće sam se igrao s kazetama, puštao glazbu na rođendanskim zabavama i sanjao o nekom svom malom radiju.

Punkt: Imate li prijašnjih iskustava na radiju ili u nekom drugom mediju?

Dok sam išao u srednju školu počeo sam redovito dolaziti na lokalni radio na Visu. Bio sam pomalo naporan i svakoga vikenda ih posjećivao, učio i gledao. Onda su počela moja prva iskustva na radiju.

Punkt: Što ste točno radili?

 

Prvo sam radio za tonskim pultom, a nedugo zatim počeo sam uređivati i voditi glazbene emisije, koje najčešće radim i danas.

Punkt: Na koji način uz Vaše obveze na studiju uspijevate organizirati jedan takav kompleksan medij kao što je radio?


Sve se može kad se hoće. To mi je izgleda i životni moto. Naravno da želim završiti fakultet, a radio toliko volim da ne bih mogao manje boraviti na njemu. Tu je i odgvornost koja je jednostavno jačala s vremenom, kako sam sve više volio radio. Program naravno održavamo svi zajedno.

Punkt: Moglo bi se reći da ste vrlo mladi za glavnog urednika, na koji način ste stekli „poslušnost“ svojih kolega na radiju?

Sve dobre odnose općenito ostvarujem dobrim komuniciranjem pa tako i s kolegama na studentskom radiju. Bitno mi je često razgovarati sa svima i jednostavno, tako se bolje razumijemo. Naravno, za to treba i dosta godina zajedničkog rada, a u četiri godine ostvarilo se puno toga.


Punkt: Osim što Vaš glas vežemo za naš studentski radio, možemo ga čuti i u klapi Kaše, koliko ste dugo član klape i kako ste počeli?

U klapama pjevam gotovo od kad sam i na radiju. To je nekako počelo zajedno. Kao mali sam pjevao u dječjoj klapi u rodnom Visu. Kada sam stigao u Dubrovnik, očito sam odmah odlučio pronaći sve svoje interese pa tako i klapu. Kolege s fakulteta i ja smo odlučili osnovati klapu i sada ona postoji već pet godina. Uživam u baritonskim dionicama jer su mi najzanimljivije.


Punkt:Dolazite s otoka Visa, je li Vam bilo teško prilagoditi se životu u Dubrovniku?

Smatram da ako netko dolazi iz manjeg mjesta uglavnom može biti samo zadovoljan promjenom i dolaskom u veći grad. Moram priznati da mi se i nije bilo teško prilagoditi. Trebala mi je možda godina dana prilagodbe od jeseni do ljeta, a smještaj je trebalo tražiti danima. Ipak, pet godina živim u istoj garsonijeri i jednostavno mi se nije dalo tražiti nešto drukčije ili bolje.

Punkt:Kako Vam se čini studentski život u Gradu, mnogi se žale da nemaju gdje izaći.

Mislim da nisam tako izbriljiv da bi mi studentski život u Dubrovniku bio dosadan. Naprotiv, studentski život je sve bolji!

Punkt: I za sam kraj, možete li nam reći gdje se vidite  nakon završetka studija, biste li željeli i dalje raditi na nekom radiju ili pak nešto sasvim drugo?

 

Mislim da će moj posao svakako biti na radiju. Definitivno to neće biti nešto drugo ili barem ne sasvim drukčije. Novi mediji sve objedinjuju pa će možda moj posao dosta ovisiti o internetu. Tamo je mjesto i radiju. Hoću li ostati u Dubrovniku, ovisit će o više stvari.

Magdalena Marelja



 Repozitorij




Tražilica