english English

Tragom novca do priče

16.12.2011, 17:34:16
Tragom novca do priče

Hrvoje Appelt dobio je otkaz u ožujku 2009.godine, nakon 11 godina rada u glavnim izdanjima koncerna EPH, Jutarnjem listu i Globusu, zbog pisanja o velikim korupcijskim aferama. Zamjerivši se ljudima na visokim položajima, 2008. godine pod auto mu je postavljena vrsta naprave zbog koje mu je dodijeljena i policijska pratnja.

Jeste li zadovoljni načinom na koji policija istražuje tko Vam prijeti?

Ispitano je nekoliko osoba, međutim, nije otkriveno tko mi je prijetio. Ja sam uvjeren da bih sa puno sigurnosti mogao ukazati na osobe koje su prijetile i kojima je u interesu da se mene ušutkava. Uostalom, jedna osoba koju sam imenovao, o kojoj se sada piše u medijima, šef hrvatske carine Mladen Barišić, osoba je koju smo mi detektirali kao jednoga od ključnih ljudi, zahvaljujući kojemu je šverc nafte u Hrvatskoj tekao bez problema posljednjih pet, šest godina, pa i duže.

Već neko vrijeme ste neovisni istraživački novinar. Radite li i privatno i koliko vam je sada teže s obzirom da je potrebna izvjesna količina novca?

Otvorio sam website Appellt Report koji ne donosi nikakve prihode. Povremeno objavim nekakav tekst ali to svakako nije moj posao. Posao nakon otkaza se najviše bazirao na organizaciji projekta „Probudi se“. To su koncerti, dodjela nagrada „Guščje pero“ i izložba „Napadi na novinare“, inače putujuća izložba koja je do sada bila postavljena u pet gradova, a razmišljam o njezinom postavljanju i u Dubrovniku. To je zasad ideja, ali ukoliko nađem vremena vrlo rado bih jedan takav događaj napravio i u Dubrovniku, jer mislim da ovdje ima ljudi koji bi se htjeli boriti za slobodu medija. Situacija medijske slobode u Hrvatskoj je na jednoj vrlo niskoj razini i to nije ono što nam treba u budućnosti.

Kada ste shvatili da želite biti savjest društva, odnosno novinar istraživač? Jeste li oduvijek imali „nos“ za neistine?

Od prvoga dana, 1998.godine, kada sam se počeo baviti novinarstvom shvatio sam da mene izvještavačko novinarstvo ne zanima, zbog toga što sam hodajući po press konferencijama shvatio da političari lažima grubo manipuliraju javnošću, i počeo sam im postavljati neka pitanja koja su njima u tom trenutku bila čudna zato jer ih ostali novinari nikad nisu ništa pitali. Uvijek sam kopao ispod površine, tražio dokumentaciju, činjenice, dokaze tijekom godina rada istraživajući neke društvene segmente. Pa, mogu reći da sam ja na neki način, pošto sam u svome životu prvenstveno bio orijentiran prema sportu, najviše hokeju na ledu i ekstremnim sportovima, i u novinarstvu funkcionirao kao sportaš. Sportaši su osjetljivi na nepravde a ja sam odrastao u okolini gdje sam naučio da se nepravda ne isplati. Osjetio sam gdje su nepravde i pošto je novac taj koji okreće svijet a ljudi oni koji su osjetljivi na njega, tragao sam za putovima novca i gotovo svaki put sam došao do jedne priče.

Mnogo novinara u posljednjih nekoliko godina je pretučeno a neki su  i ubijeni. U ljeto 2009. godine osnovali ste projekt „ Probudi se“ pod kojim ste napravili i izložbu napada na novinare. Što ste tim projektom htjeli postići i kako su ljudi reagirali?

Prvenstveno sam htio podići svijest čitatelja, slušatelja i gledatelja o važnosti i ulozi novinara u društvu, skrenuti pozornost na jedan fenomen koji se trenutno događa ne samo u Hrvatskoj, već i u svim zemljama u našemu okruženju. Naime, u prosjeku gotovo svaki dan jedan novinar ili čovjek iz medijske struke fizički je napadnut. Ubojstva novinara znače najgori napad na slobodu medija, na demokratsko društvo i na slobodu čovjeka uopće. Napad na Dušana Miljuša, ubojstvo Ive Pukanića i ovo što se meni događalo, zapravo  je bio okidač da ja moram nešto napraviti. Zadnje novce koje sam imao uložio sam u taj projekt. Mislim da je efekt dosta velik, jer me zovu novinari iz cijele regije i nude suradnju s kojom bi pokušali na području cijele regije svake godine u jednome gradu održati takav jedan događaj. Zovu me kolege novinari iz Austrije, Njemačke, Engleske, Amerike i interesira ih što se to događa u Hrvatskoj.

Između ostaloga, 2003. godine istraživali ste o trgovini ljudskim organima, u čiju ste se svrhu koristili lažnim predstavljanjem. Opravdava li cilj sredstvo?

To je bila jedna priča koja je zapravo pomogla u nekim istragama, koje su se već vodile oko šverca ljudskih organa, i zlouporabi doktorske znanosti za vrijeme rata, kada su se zarobljenicima vadili organi i prodavali, dok su pojedini doktori  radili operacije. Jedan od doktora koji je meni dogovarao operaciju 2003. godine, već se bio spominjao u izvješćima međunarodnih tijela kao doktor koji je i u ratu sudjelovao u švercu ljudskih organa. Bila je nekakva ideja da se snimi film o tome. BBC me kontaktirao, ali doista ne znam kako je to završilo. Mislim da se pri razotkrivanju prevaranata i zločinaca i mi moramo služiti njihovim trikovima, jer ih inače nikad ne bismo pobijedili. Nemam niti moralnu niti etičku dvojbu kada to radim.

U emisiji „Nedjeljom u 2“ rekli ste kako namjeravate otvoriti prvu neovisnu agenciju koju bi financirali čitatelji putem SMS linije. Je li to ostvarivo i javljaju li Vam se mladi ljudi koji su voljni istraživati zajedno s Vama?

Javljaju se mladi studenti i genijalni su. Otkad sam dobio otkaz, zovu me na predavanja po svim fakultetima novinarstva i već sam održao nekoliko gostovanja. Studenti su uvijek bili u velikome broju. Jednom smo Denis Latin, Zrinka Vrajbec Mojzeš sudjelovali u okruglome stolu koji se čini mi se zvao „Sumrak novinarstva“. Trebao je trajati sat i pol, a trajao je skoro tri sata. Postoji interes i ono što me najviše veseli je da je u dvotjedniku „In medias res,“ koji smo pokrenuli Vedrana Milas i ja, radilo šest do sedam studenata iz Zagreba. Oni se aktivno uključuju u rad časopisa u kojemu svi volontiraju, koji financiramo putem zadužnica i za kojega sada tražimo sponzore kako bismo odštampali prvi broj, i prodajom počeli ostvarivati dobit s kojom bi se njegovo izlaženje moglo nastaviti.

Niste oženjen čovjek i nemate djecu. Da pak imate, biste li se svejedno bavili istraživačkim novinarstvom?

Bih, jer sam uvjeren da ono što novinari kao sedma sila mogu napraviti je promjena društva na bolje i tome trebaju težiti.

U kakvom je stanju danas sloboda medija? Može li do slobode medija uopće doći bez istraživačkoga novinarstva?

Bojim se da ne može jer istraživačko novinarstvo je ono koje razotkriva stvari koje su ispod površine i ono što nitko ne želi da se sazna. Niti političar, niti gospodarstvenik niti moćnik.

Iris Rašica



 Repozitorij




Tražilica