english English

Izgubljene vrijednosti novih naraštaja

21.12.2011, 14:23:16
Izgubljene vrijednosti novih naraštaja

Davor Ljubimir, profesor sociologije na Sveučilištu u Dubrovniku, govori o vrijednostima u doba kad je konzumerizam zavladao svijetom.

Koliko je novije doba utjecalo na poimanje blagdana? Može li se reći da konzumerizam prevladava nad duhovnim vrijednostima?

Naprosto je nemoguće previdjeti zaokret kojim je radost blagdanskog zbližavanja u duhovno oplemenjenom ugođaju ustuknula pred rutinskim šopingom i bogatom trpezom. No, konzumerizam je puno više od kreditne kartice i suvišnog trošenja: on nas potiče na to da i sebe i druge ljude doživljavamo ne više kao bića okrenuta ljudskoj veličajnosti kao vrijednosti po sebi, nego kao potrošnu robu, sredstvo koje bi nekome i nečemu trebalo poslužiti. U tom kontekstu obezvrijeđeni su i Bog i Čovjek, pa utoliko i sve ono što je donedavno davalo smisao i puninu njima posvećenim svetkovinama. Ako prigrlimo konzumeristički svjetonazor, blagdansko svetkovanje nužno se pretvara u prazničko praznovanje, naime u ispraznost lišenu duhovnosti bilo koje vrste, ispunjenu kojekakvim tričarijama.

Kako to da danas u pravilu izostaje ukazivanje na prave vrijednosti?

Razlog je jednostavan: s povijesne scene iščezavaju društva koja su makar teoretski, ako već ne i praktički, okrenuta nekakvim, božanskim ili ljudskim, vrijednostima. Danas svijetom hara jedna razorna ideja koju se odviše olako prihvaća, a to je da svjetskom tržištu valja prepustiti reguliranje baš svih odnosa među ljudima. Najstrašnija posljedica širenja takvog neoliberalnog svjetonazora jest to da ljudi prestaju biti ljudi u dosad uobičajenom smislu: zadovoljavaju se time da se gotovo bez ostatka osjećaju kao pasivni objekti zabavljačke ili informacijske manipulacije, odnosno kao radna snaga koja se trudi prvo prilagoditi pa prodati onome tko najviše plati. U tom kontekstu vrijednosti i etičke teorije sukladno kojima je čovještvo svrha samome sebi naprosto su strano tijelo prepušteno društvenim marginalcima. Nimalo slučajno se onaj tko danas učini neku mangupariju ili čak glupost proglašava „legendom,“ „carem,“ „bogom,“„zakonom“ i sl. Ne ukazuje li to, nekoć nezamislivo, „tituliranje“ na možda ipak pretjeranu „tolerantnost“ u izražavanju i na makar podsvjesnu, odveć „demokratsku“ sklonost brisanju svake razlike između onog najvišeg od onog najnižeg?

Kako je bilo prije? Što je dovelo do društva oslobođenog tradicije?

I prije su se ljudi i zabavljali i učili i radili. Ali prihvaćali su, zajedno s ostalima iz svojega okruženja, čitav niz nepisanih pravila o tome što je normalno, poželjno, što je dobro, a što zlo i sl. Na to su mlade ljude upućivali roditelji, učitelji, svećenici, a vlastitim primjerom i ostali bližnji, koji su u pravilu bili prihvaćani kao uzori i autoriteti koje je valjalo slijediti. Šezdesetih godina sve se preokrenulo, jer su odrasli zakazali pri uređenju života u svjetskim razmjerima – prije svega utrkivanjem u atomskom naoružanju, pa ratovanjem u Vijetnamu, koje su po prvi puta prenosili mediji. Sprega razvitka medija i nezadovoljstva mladih dovela je do društva oslobođenog tradicije i autoriteta i prepuštenog iživljavanju slobode: društva u kojemu je gotovo sve „normalno“ i u kojemu vlada tolika konfuzija da vrijednosti kao takve prizivamo samo onda kad se osjećamo ugroženima, dok smo inače zaokupljeni prije svega svojim osobnim željama i pretjeranim očekivanjima. Često nam je ta osuđenost na individualiziranu slobodu pretežak teret, koji odbacujemo tako što se svojevoljno odričemo slobode i utapamo se u masi, pri čemu nam se treća opcija – a to su svi oblici konstruktivnog i susretljivog ljudskog zajedništva kojemu je svrha „izvlačiti“ iz ljudi ono najbolje i time oplemeniti životno okruženje – prečesto pričinja zastarjelom ili utopijskom, premda se ona u svim zdravim vremenima pokazala pravim rješenjem.

Kako se u današnji svijet uklapa konzumerizam?

Da ne može bolje! On se zapravo ni u što ne uklapa: on je trenutno pokretač svijeta, i gospodarski i psihološki. Nastoji se, dakle, svijet uklopiti u njega. On zbunjenim i izgubljenim individuumima, osamljenim jedinkama u masi koje stenju pod teretom slobode, nudi utjehu, opčaranost blještavilom šarene ponude, trenutke bijega od odgovornosti, zaokupljenost zadovoljenjem sve prpošnijih željica s onu stranu krute zbilje i svake nužnosti. Danas svatko mora sam, lišen čvrstog uporišta u društvu, tražiti smisao, birati kome će i što vjerovati, dokazivati se pred sobom i drugim ljudima, sve manje predvidljivima i uronjenima u vlastite „privatizirane svjetove“. Konzumerizam je predah od okrenutosti realnosti koja je izgubila svaku draž, od svijeta pretvorenog u gomile resursa, uključujući, dakako, i onaj ljudski, koji se troše u trivijalnoj hiperaktivnosti, od svijeta beskrupuloznog profiterstva koje je postalo samo sebi svrhom. Nešto privlačniji besmisao ljudi vide u kruženju između rađanja uvijek novih želja i njihova sustavno programiranog, svagda samo trenutnog zadovoljenja. Za održavanje kontinuiteta tog kruženja brinu se sve moguće vrste profitera koji su ujedno i kreatori i žrtve sumanutog dehumaniziranja svijeta.

Vodi li napredak tehnologije ka gubitku identiteta? Znači li naprednija tehnologija lošiju razinu komunikacije? 

Tehnologija sama po sebi nije ništa ni dobro ni loše: takav može biti jedino način njezina korištenja. A on, dakako, ovisi o nama, o tome što tražimo od samih sebe i od drugih, naime o tome kako se kao ljudska bića uobličavamo ili obrazujemo. Drugim riječima, tehnologiju drukčije koriste oni koji teže postati cjelovite osobnosti i koji se povode za uzorima što imponiraju svojim istinskim vrlinama, a opet drukčije oni koji su za to preumorni, pa se zadovoljavaju njihovim surogatima, inertno slijedeći liniju manjeg otpora. Na ovo drugo, nažalost, zavodi sama usavršenost moderne tehnologije, naime lakoća i brzina baratanja njome, baš kao i atraktivnost uvijek novih mogućnosti i neiscrpnost dohvativih sadržaja; ali na duži rok podlijeganje dražima tehnologije može lako dovesti, uz ostalo, i do duboke krize identiteta i do teškoća u komuniciranju uživo. Ono što nedostaje jest poduka o tome kako koristiti tehnologiju – ali nije li iluzorno takvu poduku očekivati u svijetu u kojemu se obrazovanje ljudskosti sustavno izokreće u puku izobrazbu za stjecanje poželjnih kompetencija i vještina, uz utiskivanje sluganskog duha u bića svedena na sredstva za funkcioniranje globalnog profiterskog pogona? Onima koji se brinu za održavanje tog pogona itekako je u interesu da „ljudski resursi“ tehnologiju koriste upravo na način koji će potencirati taj sluganski duh, naime stvoriti konfuziju u svijesti i neprevladivu ovisnost o ponudi uvijek novih sadržaja i jeftine zabave, utočištu pred svagda prijetećom dosadom kojoj valja umaći i za koju – gle slučaja! –  upravo oni nude „lijek“, dakako, uvijek privremen i takav da čovjekovu tjeskobnost i nezadovoljstvo sobom samo povećava. No, svatko od nas je slobodan birati između prihvaćanja takvog „liječenja“ i traženja vlastitog puta na način da korištenje tehnologije podredi njemu, ne dopuštajući da mu ga ona po svojoj mjeri trasira. Ali za traženje vlastitog puta s onu stranu robovanja duhu vremena treba biti i pripremljen i opremljen. Od koga očekivati pomoć u tome? Tko je voljan pružiti je? Tko je uopće u stanju pružiti je? Nije li ozbiljno i javno postavljanje ovakvih pitanja jedina alternativa kukavičkom, navodno bespomoćnom oplakivanju naše zajedničke „sudbine“!?

Andrea Violić



 Repozitorij




Tražilica