english English

Studentski život i ljubav prema radiju

27.01.2012, 11:55:01
Studentski život i ljubav prema radiju

Majo, krenimo od početka, vratimo se u ljeto 2009. kada ste odlučili napustiti rodni grad Ljubuški i započeti svoju dubrovačku avanturu. Što vas je dovelo baš u ovaj grad i na studij Medija i kulture društva?

Pa za početak mogu reći da sam za ovaj Grad vezana još od malih nogu. Tu sam provodila ljeto i svaki slobodan vikend. I ne mogu poreći da mi je drag. Volim ga jer ima dušu. A zašto ovaj studij? Pa oduvijek sam voljela pisati, a ovaj studij mi se činio zanimljiv. Iako se sad na trećoj godini, područje mog zanimanja promijenilo. Saznala sam za njega preko nekih prijatelja i sestre i evo me tu. Najvažnije mi je bilo da sam blizu doma jer nisam bila spremna na velike pothvate i oluje.

I, kako ti se sviđa tu s nama. Jesi li sretna studentica?

Sviđa mi se, inače ne bih bila tu već treću godinu. Iako moram priznati bilo je trenutaka kad sam poželjela otići i jednom gotovo otišla zbog frustriranosti prema organizaciji odjela, ali ipak srce vuče južnom kraju. I ostadoh. Sretna sam tu, imam super prijatelje, relativno dobre kolege i kvalitetne profesore. Naravno, ne generaliziram. Puno sam toga naučila vezano za buduće zanimanje, ali bile su tu i velike životne škole i prijelomi.

Dubrovnik je očigledno donio mnogo toga u tvoj život. Je li ti drago što si odlučila ostati u Dubrovniku?

Drago mi je, naravno. Kad sam sagledala i zbrojila sve za i protiv argumente ostanka, ipak je prevagnuo ostanak. Ipak sam od onih koji slušaju često srce prije negoli razum u prijelomnim situacijama. Ipak su mi tu dragi ljudi, a i radila sam posao koji volim, provodila vrijeme na radiju.

Urednica si  kulturno – obrazovnog programa Unidu radija. Ispričaj nam malo svoje radio priče.

Moja radio priča je krenula s mojim kolegom Petrom Dukićem koji me i doveo na radio. U početku sam bila skeptična zbog sebe jer sam samokritična i mislila sam da ja to neću moći. Krenula sam prvo s emisijom Manifesto koju sam uređivala s Petrom. I uživala sam u tome. Onda je krenuo jutarnji program i tamo sam se snašla. Jednostavno volim sve vezano za taj radio. Toliko da ni sama ne znam kad sam službeno postala urednica kulturno – obrazovnog programa niti mi ta titula urednice puno znači jer smo svi tamo super ekipa koji dijele istu ljubav – ljubav prema radiju. Nema neke stroge hijerarhije jer se svi međusobno poštujemo i uvažavamo.

Uglavnom te se može vidjeti sa snimačem u ruci na svim dubrovačkim kulturnim manifestacijama. Možeš li izdvojiti neke tebi drage?

Pa dobro sad na svim manifestacijam je upitno. Ali na većini da.  Teško je to sve obići. Osobno volim kazalište iznad svega i moje najdraže izvedbe su vezane za te daske koje život znače. Među najdražim mi je predstava Hasanaginica koja je bila veliki uspjeh, ali meni je bilo odlično vidjeti uprizorenje te knjige i koliko su u tome uspjeli. I nisu razočarali. A druga, ali definitivno najdraža je Monodrama Ispit savjesti Tina Ujevića u izvedbi Roberta Kurbaše. Tin Ujević je jedan od mojih najdražih pjesnika i nikako te dvije osobe ili bolje rečeno osobnosti, nisam mogla povezati. Ali nakon što sam odgledala monodramu, ostala sam iznenađena, pozitivno naravno. Ali to ima za mene i jedno posebno osobno značenje i sjećanje.

Među najboljim si studentima na godini, urednica na radiju, ponosna teta, dobra kolegica…Kako ti to sve uspijeva?

Hahahaha, toliko komplimenata u jednoj rečenici čak i dobro zvuči. J

Volim sve što radim. Uživam u svakom trenutku studentskog života. Volim čitati i saznavati nove stvari i raditi na sebi. Ponosna sam teta triju djevojčica koje mi izmame uvijek osmijeh na lice i podsjete na prave vrijednosti života. Tu su i moji kolege, ujedno i prijatelji s kojima provodim većinu vremena. I sve se to može kad se hoće. Onako kročim iz dana u dan kao onaj mali vlakić iz crtića koji stalno sebi ponavlja: „Ja to mogu, ja to hoću“.  Najvažnija  je organizacija koja mi ponekad zna i stvarati probleme. Nekad živci popuste jer mi je malo da dan ima 24 sata, ali brzo to prođe i zaboravi se. Uglavnom trudim se jednostavno biti čovjek i ostati svoja, što je u današnje vrijeme težak zadatak. Ali ne i nemoguć.

Gdje se vidiš, za recimo 5 godina?

Uh, to je velik broj za mene. Za nekoga tko ne voli planirati. Ali ono što je sigurno to je da se želim vratiti u moj rodni grad i moju državu jer kako to volim reći : „Kakva god da jest, moja je“. Tamo ću nastaviti studiranje i nadam se vremenom, pronaći neki posao koji će me ispunjavati. Prvo gradim sebe kao osobu, a onda sve ostalo.

Mia Matulić



 Repozitorij




Tražilica