english English

Sentimentalan umjetnik velikog srca

21.03.2012, 19:07:01
Sentimentalan  umjetnik velikog srca

Otvaranje retrospektivne izložbe Mate Celestina Medovića u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik prvog dana ožujka 2012. približava dubrovačkoj publici ovog značajnog umjetnika hrvatske Moderne.

Medović je bio franjevac i slikar rođen 1857. u Kuni na Pelješcu koji je postao svjetski slavan već na početku svog umjetničkog puta diplomskim radom Bakanal. Osim slave, rad mu je priskrbio i srebrnu medalju Ludviga II. Bavarskoga te mnoga  priznanja diljem Europe. Njegov opus obuhvaća širok tematski raspon; od sakralnih motiva i  monumentalnih povijesnih djela do senzualnih portreta žena, mrtvih priroda i modernih pejsaža. Uz već spomenuti Bakanal iz 1890., neka od njegovih najpoznatijih djela su Dolazak Hrvata iz 1903. te dvije godine starija Krunidba Ladislava Napuljskog.

Potječe iz težačke obitelji te je svoje prvo obrazovanje dobio kod fratara u obližnjem franjevačkom samostanu posvećenom Gospi od Loreta.  1868. stigao je u Dubrovnik ,u franjevačko sjemenište, gdje je ubrzo položio zavjet te uzeo ime Celestin. Tamo je zamijećen njegov umjetnički talent te je 1880. pozvan u Rim. Stavili su ga u samostan Saint Isidoro, koji je bio poznat po aktivnostima slikara Nazarenca koji mu je ubrzo postao učitelj. Kao odlučan i tvrdoglav mladić odbio je prihvatiti kruti Nazarenčev stil te je tražio drugog učitelja. To je bio Giuseppe Grandi. Zbog nekih nesuglasica sa svojim nadređenima, 1883. je otišao iz Rima u Firenzu, u privatnu školu Antonia Ciseria u kojoj je boravio devet mjeseci. Njegovo slikanje u nekoliko Franjevačkih samostana (Fuccechio, Faenza, Cesena) je prekinulo  ”Talijansku fazu” (1880–1886), stoga učenje nije bilo ni sistematično niti stalno. Štoviše, budući da nijedan od njegovih učitelja nije bio dovoljno jaka umjetnička ličnost, Medović nije postigao željeni rezultat. On je pod svaku cijenu želio više slobode u svom umjetničkom stvaralaštvu.

Godine 1886. poglavar franjevačkog reda  poslao ga je natrag u Dubrovnik. Međutim, na urigiranje venecijanskog slikara Emil Jacob Schindlera, koji je potvrđivao Medovićev nepobitan talent ali i neke njegove nedostatke, dubrovački intelektualci su ga uspjeli poslati na Akademiju u Műnchenu. Tamo je Medović bio podučavan u duhu nakićenih povijesnih slika Karla Pilotya, ali je prihvatio stil i nijanse neutralnih boja devetnaestog stoljeća. Iz tog perioda potječu i realističke studije glava kojim se Medović nastojao odmaknuti od akademske dogme. Sudeći po tome, boravak u Njemačkoj bio je mnogo plodonosniji od naukovanja po talijanskim franjevačkim samostanima.

Celestin je bio nesretan kada se 1893. vratio u Dubrovnik jer više nije vidio nikakvu mogućnost daljnjeg umjetničkog napredovanja. Franjo Rački i i Isidor  Kršnjavi su ga pozvali u Zagreb da se pridruži umjetničkoj koloniji koja se okupljala oko Vlaha Bukovca, koji je bio upravo napustio Pariz. Željeli su da proširi umjetnički život u glavnom gradu Hrvatske. Stoga je  Medović  zatražio sekularizaciju, napustio  franjevački red i nastanio se u Zagrebu . Kada je došao u Zagreb bio je oduševljen Bukovčevim stilom i svijetlim otvorenim bojama, kao i svi ostali umjetnici. Kršnjavi je mislio da će njegova ”smirenost i Műnchenska škola” biti protuteža Bukovčevom ”temperamentnom i nemirnom stilu”. Ali, Medović je postupno prihvaćao  Bukovčeve tehnike i nijanse boja, premda malo sporije od ostalih jer je bio jedini umjetnik koji je došao u Zagreb kao već kompletno formirana umjetnička ličnost. Dok je Bukovac portretirao građane Zagreba, Medović je slikao povijesne i religijske motive.

Godine 1898. dao je izgraditi kuću u Kuni, te ljetnikovac u Crkvicama. Dio godine provodio je na jugu zaokupljajući se slikanjem u prirodi, a poslije 1908. stalno je boravio na Pelješcu. Živio je sam te neumorno slikao mrtvu prirodu, morske pejzaže i pejzaže te svojim  bojama dodavao svjetlost i nježne sjene. Potkraj prvog desetljeća bio je umoran od izolacije, trebao je poticaj iz nekog većeg umjetničkog središta. Otišao je iz Hrvatske i boravio u Beču (1912–1914). Taj boravak nije mnogo utjecao na njegov rad. Godine 1914. je imao izložbu u Opatiji gdje je prodao sve svoje slike. Kada je počeo rat otišao je u Kunu te je sa sumještanima živio u teškim uvjetima. Po završetku rata, Medović se iscrpljen i zaboravljen razbolio. Zanemarivao je bubrežnu bolest, a kada je zatražio pomoć u bolnici u Sarajevu bilo prekasno. Umro je 20. siječnja 1920.

 Evo što o Medoviću kaže njegov prijatelj,  trpanjski župnik Nedjeljko Subotić, u almanahu hrvatskih katoličkih svećenika:

„.... Kako je samo bio sentimentalan, nježan, osjetljiv, za svaki iskaz pažnje i ljubavi prema njemu ne bi umio smoći riječi zahvalnosti. Sada ćete znati kako je Medović ljubio onaj car boja u pleinairu naših vinograda, i zašto je gojio odrinu loze kao sjenicu na balkonu svoje vile, po običaju naših težačkih kuća na poluotoku Pelješcu. Nakon stola sa svojim prijateljima u svojoj vili, onako veseo i razgovorljiv običavao je uzeti svoju tradicionalnu „ljericu“ kojoj je uza sav velegradski i bučan život ostao vjeran od djetinjstva. Položio bi je na koljena i u veselom tempu gudio neke narodne poskočice i napjeve, lupajući nogom od pod i klimatajući glavom. Bilo je zanimljivo gledati kojim ponosom i kojom važnosti izvadaše taj veliki umjetnik svoj omiljeni koncert na poniznoj ljerici. Onaj bravo što bi ga čuo od prijatelja nakon svoje muzikalne produkcije bio je za njega povod većeg i više pročućenog zadovoljstva nego nakon slavne kritike svojih Bacchanala.“

Iako njegov ogroman opus umjetnički oscilira u izražavanju i kvaliteti, činjenica je da je Medović bio najsvestraniji umjetnik među prvom generacijom hrvatskih slikara uspješno uključen u sve grane slikarstva. Bio je vođa u povijesnom i religijskom slikarstvu. U portretnom slikarstvu zaostaje iza Vlaha Bukovca mada Medovićev opus sadržava neka umjetnički vrlo značajna djela ( Portret Clotilde Guthardt, Portret sredovječne žene, Portret Nadbiskupa Posilovića, Portret Pape Pia X ). Medović je bio skoro jedini, u tom pionirskom razdoblju, koji je slikao mrtvu prirodu, a koja je u to vrijeme bila slabo cijenjena i nezapažena od strane kritike.

Međutim, njegov najznačajaniji doprinos hrvatskom slikarstvu su mnogobrojni pejsaži, koji prevladavaju kvalitetom i kvantitetom u njegovom opusu i koji su ostavili sjajan trag u suvremenom hrvatskom pejzažnom slikarstvu.

Nedjeljko Subotić, prilikom posjete Medovićevom ateljeu, kaže: „Danas je čedni dom Celestina Medovića, kao ostavljena mala umjetnička kula, bez prijašnjeg znaka umjetničkog života, pust i osamljen. Pregledavajući onomadne uske izbe i hodnike, kuda vise o zidovima skice, pejsaži i mrtve naravi dičnog pokojnika i ne videći više onu tako jednostavnu i malu pojavu i onaj neprestani podsmijeh umjetnika, koji bi me pomolivši prije glavu preko prsobrana svog sulara da vidi ko ono dolje čegrta oko gvozdenih vrata na rešetke dočekao sa onim svojim običnim:  Dobro došli! Finalmente, da se vidimo! Bravo!  ćutio sam neku bolnu prazninu za izgubljenim umjetnikom i prijateljem kao da se oborio u prah jedan granitni stup našeg Panteona.“

 Nažalost, Medović nije imao izravnog nasljednika, ne samo zbog svoje izoliranosti na Pelješcu kada je stvarao svoja najbolja djela, već zbog stvarnih razloga to jest dezintegriranosti hrvatskih slikarskih kolonija godine 1903. uslijed koje je nastala praznina koja je trajala sve do pojave na proljetnom salonu.

Ivana Violić



 Repozitorij




Tražilica