english English

Ispitati mogućnost ponovne proizvodnje povijesne kanalice

24.01.2019, 13:23:07

Peta znanstvena tribina Sveučilišta u Dubrovniku s temom Dubrovački krovovi: Izgubljena dimenzija upriličila se 23. siječnja 2019. u sveučilišnom Kampusu. Tribini je prethodila izložba „Kanalica“, koja je otvorena pozdravnim riječima autora Kristine Kojan Goluža i Marka Asića iz Fotokluba „Marin Getaldić“. Na tribini su sudjelovali: doc. dr. art. Kristina Kojan Goluža s Odjela za umjetnost i restauraciju, koja je govorila opovijesti proizvodnje kupe kanalice na dubrovačkom području i razlikama između povijesnih i novih kupa, ravnateljica Zavoda za obnovu Dubrovnik Mihaela Skurić, koja je s publikom podijelila iskustva u obnovi krovova u povijesnoj jezgri Dubrovnika i prof. dr. sc. Johannes Weber s Instituta za umjetnost i tehnologiju Akademije primijenjenih umjetnosti u Beču, koji je govorio o sadašnjem stanju i planiranim aktivnostima za poboljšanje fasadnih cigla i kupa u zaštiti arhitektonske baštine u Austriji.

Uvodno je Kojan Goluža istaknula kako su se od 13. pa do početka 20. stoljeća dubrovačke kupe izrađivale u tvornici u Kuparima, koja je bila u vlasništvu grofa Kaboge. „Prema popisu ciglana i vlasnika iz knjige, zapravo adresara ciglana Austro-Ugarske Monarhije, na dubrovačkom području nalazile su se dvije tvornice. Prema toj knjizi  iz 1912. jedna je Brašina grofa Kaboge, jer je to katastarska općina Brašina, a druga Ragusa od vlasnika Srinić Paola. Pretpostavka je da je to ciglana u Pavljem Brdu u Konavlima. Postrojenje peći koju je imao Kaboga nije moglo biti i u Konavlima jer bi stanovnici Pavljeg Brda to znali pa pretpostavljam da je proizvodnja bila odvojena, no proces paljenja kupa odvijao se možda u Kuparima. Često se čuje da je peć za paljenje kupa bila na paru, no taj podatak isključujem. Naime, temperatura vodene pare je četverostruko manja od paljenja keramike. Na novijim krovnim plosnatim ciglama koje su bile predviđene za kontinentalno područje stoji natpis da je ciglana osnovana 1200 godine“, rekla je Kojan Goluža. Nastavila je kako se „glina za proizvodnju kupa kopala ispod naselja Kupari u tzv. Kuparskoj jami. Povećana potražnja za proizvodnjom kupa kanalica u velikim količinama javlja se već nakon velikog potresa 1667. Godine, kada je uništen velik broj kuća u Dubrovniku, ali i okolici. Obnova krovova poslije ratnih razaranja započela je 1993. godine; UNESCO i Zavod za obnovu Dubrovnika zahtijevali su da dubrovačka panorama ostane prepoznatljiva te da nove kupe imaju istu strukturu, boju i oblik kao stare kupe. Tvrtka Zagorka (danas tvrtka Tondach) proizvela je Kanalicu Dubrovnik u dvije boje: oker i crvenu. Neravnomjernim miješanjem tih dviju boja  pokušao se postići efekt starenja. Zbog povećane količine posla koji se odnosio na obnovu Grada, uspjelo se samo djelomično ispuniti zahtjeve UNESCO-a i Zavoda za obnovu Dubrovnika“, ispričala je Kojan Goluža. Naglasila je i upoznala publiku s činjenicom da je Dubrovnik u svijetu bio poznat po svojoj petoj fasadi do ranih 1990-ih, sa svojim jedinstvenim kupama kanalicama kojih boje ostavljaju poseban dojam posjetitelju. „Ovaj cjelokupan dojam od velike je važnosti za očuvanje baštine, budući da je krovna terakota dio autentične panorame Dubrovnika (i drugih povijesnih gradova), posebice gradova koji leže u nizinskim područjima ispod obronaka, pa su krovni krajolici prvi dojam posjetitelja“, dodala je Kojan Goluža. U tijeku njezina izlaganja videosnimkom obratio se i Niko Kapetanić, predsjednik Društva prijatelja dubrovačke starine. Kristina Kojan Goluža zaključno je objasnila kako stare kupe imaju mnogo više starosnih slojeva, što je uzrokovano vremenskim i okolišnim utjecajem koje omogućuje patiniranje porozne površine kupe. „Fizikalni, kemijski i biološki procesi uključeni su u ove procese starenja. Površinska prljavština i biološki organizmi, važan su doprinos izgledu povijesnih kupa. S druge strane, ovi se mikroorganizmi ne mogu vezati za recentne kupe zbog visoke gustoće materijala pa tako i glatke površine (zbog  glatke površine ni patina se ne može tako dobro uhvatiti). To stanje dovodi do različitih brzina starenja i drukčijeg izgleda: stare su kupe sve starije, a nove ostaju gotovo iste. Naša je namjera  senzibilizirati i osvijestiti javnost i institucije  o razlikama između povijesnih i novih kanalica jer se slična problematika pojavljuje i u drugim zemljama i gradovima Europe. Planirani projekt trebao bi osnažiti institucije da razviju strategije za zaštitu i uporabu povijesne kupe kao vrlo važnog dijela kulturne baštine te da uporaba kupa u povijesnim središtima bude regulirana. Daljnji korak u istraživanju bilo bi ispitivanje mogućnosti ponovne proizvodnje povijesne kanalice. Prema geološkoj studiji iz 2008., gline ima dovoljno za ciglarsku proizvodnju u Mlinima u Župi i Uskoplju u Konavlima“, obrazložila je Kojan Goluža.

Izlaganje je nastavila ravnateljica Zavoda za obnovu Mihaela Skurić: „Zavod za obnovu Dubrovnika već 40 godina sudjeluje u obnovi Grada, pa je Zavod od 1997. do početka 2019. godine obnovio više od 38 tisuća m2 krovova, tako da smo relevantan sudionik u promišljanju bilo kojih aktivnosti vezane za krovove Grada. Za vrijeme ratnih razaranja dubrovački krovovi pretrpjeli su znatna oštećenja. Te meke strukture od drva i kupa kanalica zadobile su najveće štete. Krovovi su bili najvažniji među prioritetima obnove, i to ne samo radi zaštite zgrade od daljnjeg propadanja, već i radi uspostave normalnog života u kući, jer dubrovačka su potkrovlja prostori u kojima se dotad  intenzivno živjelo. Mnogo je problema bilo s nabavom kupa kanalica za brojne oštećene krovove u gradskoj jezgri. Kako su kupe za Dubrovnik trebale oblikom, bojom i strukturom zadovoljavati stroge zahtjeve, bilo je potrebno u vrlo kratkom roku organizirati posebnu proizvodnju kupa namijenjenih Dubrovniku u jednoj od već postojećih ciglana u Hrvatskoj, i to je bila tvornica Zagorka iz Bedekovčine, danas Tondach d.d. Wienerberger. Dogovorena je proizvodnja dviju vrsta kupa kanalica Dubrovnik i Libertas, manja krovišta pokrivala su se „Libertas“ kupom, a ona veća kupom „Dubrovnik“. Zanimljivo je bilo izlaganje o kupama koje su element grobne arhitekture, dio pokrova kasnoantičkih grobova na arheološkom nalazištu u podzemlju ispod Bunićeve poljane. Nadalje, Skurić je objasnila specifičnost ugradnje kupe kanalice, istaknula problematiku danas dostupnih kupa kanalica na tržištu te prenijela iskustva sa recentnih obnova krovova. Zavod nastoji osvijestiti izvođače da prilikom demontaže starih kupa iako postavljaju nove kupe, ove stare čiste i spremaju za ponovnu upotrebu, bez obzira o kako maloj količini se radilo. Projekt revitalizacije stare kupe kanalice mogao bi se započeti suradnjom i razmjenom iskustava s gradom Ragusom na Siciliji, koji je grad prijatelj našega grada a uspio je očuvati izgled svojih krovova.“

Prof. Weber nadovezao se na prethodna izlaganja i govorio je o fasadnoj cigli te je istaknuo  kako je Beč imao jednu od najvećih svjetskih ciglarskih industrija u 19. stoljeću. Međutim, za obnovu i restauraciju povijesnih fasadnih cigla nedostaju cigle s odgovarajućim izgledom i istim procesom starenja. „Keramički crijep (kupa) oduvijek je bio najvažniji pokrovni materijal u većini arhitektonskih stilova u Austriji. Prijelaz iz ručne u industrijsku proizvodnju postupno se odvijao u 19. stoljeću, a povremeno se koristilo i cementnim pločama od lijevanog željeza. Budući da je kvaliteta industrijskih keramičkih crijepova u međuratnom razdoblju općenito bila slaba, konkurentni proizvodi (betonski i cementni presovani krovni crijep itd.) su uspostavljeni nakon Drugog svjetskog rata. Za obnovu kupa na krovovima povijesnih zgrada nedostaju proizvodi s odgovarajućim izgledom i površinom te jednakim procesom starenja“, rekao je Weber. Govorio je o istraživačkom projektu koji bi trebao dovesti do izradbe/upotrebe fasadnih cigla i kupa na starim zgradama. Osnovna je ideja da je keramička cigla dovoljno visoke čvrstoće i kapilarno-porozne površine iz male industrijske serije. U ovom projektu cilj je surađivati i s inozemnim partnerima, od kojih bi jedno trebalo biti Sveučilište u Dubrovniku. „Cilj u očuvanju ove baštine je u obje partnerske zemlje jednak, iako su arhitektonsko-tehničke  tradicije različite. Zbog toga ishodi istraživanja mogu biti od interesa za šire geografsko područje“, zaključio je prof. Weber.

Na kraju tribine bili su brojni komentari i pitanja iz publike, a posebno treba istaknuti da su redom svi pohvalili Sveučilište za inicijativu ovakve znanstvene tribine. Uvodno je nazočne pozdravio prorektor izv. prof. dr. sc. Martin Lazar, koji je objasnio zašto je ovakva tematika odabrana i koji je cilj znanstvene tribine. Naglasio je i da bez efikasnog sustava upravljanja i nadzora Grad gubi sklad i ljepotu koja ga odlikuje, te ako se tako nastavi počet će sličiti na favele i predgrađa Kaira.

Sudionici tribine zahvaljuju se malom timu ljudi koji je predano radio oko organizacije događanja u prvom redu upravi Sveučilišta na čelu s rektorom Burumom i prorektorom Lazarom. Velika zahvala Nikolini Potrebici koja zajedno s njima radi na razvijanju projekta revitalizacije dubrovačke kupe i koja je pridonijela organizaciji ove tribine i izložbe. Ova prezentacija i izožba u ovom obliku ne bi bila moguća bez kolega Damira Račića, Zorana Česka, Denisa Vokića, Margarite Bego, Miše Galjufa, Tihija Bilasa, Marinka Marića i Sanje Žaja Vrbica, studenata Hrvoja Smoljana i Vasilije Todorovic, te kolega i prijatelja Marina Krstulovića, Boža Tomića, Marka Asića, Tonija Butorca, Dominka Miljaka, Marija Doršnera, Sandre Buratović Maštrapa, Marijane Lujo, Marte Perkić i Renata Goluže.



Pravo na pristup informacijama

Zahtjev za pristup informacijama


Tražilica