U sklopu Godine UNESCO-ove svjetske baštine, a povodom obilježavanja 45. obljetnice upisa povijesne jezgre Dubrovnika na UNESCO-ov Popis svjetske baštine, Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku i Studij Povijest Jadrana i Mediterana 19. travnja su organizirali „Okrugli stol o ulozi humanistike u očuvanju povijesnog identiteta“ u sveučilišnom Kampusu.

Program Okruglog stola otvorila je Slavica Stojan izlaganjem „Glas humanistike – moć koja čuva ljudsko iskustvo i sluti moguće putove budućnosti“ u kojem je istaknula niz važnih identiteta kao što su jezik, religija, književnost, umjetnost i mnogi drugi. Govorila je i o identitetima nekadašnje Dubrovačke Republike te napomenula da bi se fenomeni koje je Dubrovnik razvio trebali stalno reinterpretirati. Stojan je naposljetku naglasila kako je neznanje najveća prepreka za očuvanje povijesnog identiteta te da je potrebno valorizirati povijest na svim nivoima obrazovanja pri čemu je istaknula nezamjenjivu ulogu dubrovačkog Sveučilišta i humanističkih studija na tom putu. Navela je i da humanistika i poznavanje vlastitoga identiteta daju vitalan kontekst za razumijevanje sadašnjosti i naslućivanje budućnosti.

Potom je Sanja Vulić govorila o „Jezičnoj baštini kao čuvaru identiteta Grada“ te naglasila kako je mjesni govor u stalnoj mijeni i da su ključni žitelji grada, kao i njihov odnos prema književnosti i lokalnom govoru u svrhu njegovog očuvanja. Spomenula je i sveopću krizu čitanja te pohvalila postojanje čitateljskih klubova i glumačkih amaterskih skupina na dubrovačkom području u svrhu očuvanja kulture čitanja i očuvanja mjesnog govora pri čemu je naglasila važnost razumijevanja lokalnog govora pri čitanju djela starije književnosti. Navela je niz primjera neispravnog korištenja i nerazumijevanja lokalnih izraza, te istaknula kako mjesni govor, kao i standardni jezik, ima sustav koji se normirao stoljećima govorom raznih generacija i ako se već govori dubrovački da ga treba govoriti na ispravan način.

Vedran Benić je u izlaganju „Mijene živoga Grada (očima svjedoka)“ navodio primjere iz ranije povijesti Grada u kojima su se građani pobunili i organizirali kako bi promijenili odluke vladajućih a koje im nisu bile po volji, kao što je pokušaj premještanja zelene place s Gundulićeve poljane u Lazarete sedamdesetih godina 20. stoljeća. Naveo je i primjer iz 1980-ih kada se pojavila ideja o izgradnji luksuznih rezidencijalnih apartmana u Pustijerni, što je bila još jedna od ideja koju građani nisu željeli prihvatiti i protiv koje su se pobunili. Prema tome, smatra da se akcijom građana mogu spriječiti ili promijeniti neki događaji koji nisu po volji građanima, ali da je za takvu reakciju potrebno da Grad bude mjesto u kojem se živi, a ne destinacija bez stanovnika u kojem je sve podređeno turistima. Naposljetku je kao svijetlu točku istaknuo djecu koja još uvijek igraju nogomet ispred crkve sv. Vlaha koja su tračak nade da ćemo ipak sačuvati identitet.

Katja Bakija je u svom izlaganju „Književnost kao prostor izgradnje i čuvanja identiteta“ kroz primjere iz bogate dubrovačke književnosti istaknula njezinu važnost ne samo za dubrovački, već i za hrvatski identitet. Također je naglasila da isticanjem i očuvanjem vlastitoga identiteta ne isključujemo identitet drugoga već da se svjesnošću i poštivanjem vlastitoga više poštuje i identitet drugoga. Bakija je naposljetku istaknula važnost humanističkih istraživanja i studija u svrhu obrazovanja mladih generacija i očuvanja identiteta Grada.

Patricija Cvinar održala je izlaganje „Uloga humanističkog nasljeđa Dubrovnika u kreiranju turističkog branda“ te je najprije istaknula važnost humanističkih znanosti i poznavanja povijesti u svrhu razvijanja i poznavanja različitih identiteta. Također se osvrnula i na pitanje kulture te navela kako je u medijima čitala navode kako kultura nije bitna i da Grad previše izdvaja za kulturu. To ju je navelo na promišljanje i zaključak kako nije očito što znači humanističko naslijeđe i da stalno treba napominjati koliko nam je kultura bitna kao dio identiteta. Navela je i da turistički vodiči žive od onoga što su nam preci ostavili, posebno u razdoblju humanizma i renesanse i da su mjera i sklad koje je provodila Dubrovačka Republika ono što mi danas baštinimo. Istaknula je i da ljude treba vratiti u Grad budući da je upravo živi grad ono što čini razliku između turističke destinacije i turističkog branda.

Naposljetku je Irena Ipšić u svom izlaganju govorila o „Humanističkim studijima u očuvanju povijesnog identiteta Dubrovnika“. Ipšić je navela da je prvi humanistički studij u Dubrovniku osnovan 1972. godine. Bio je to poslijediplomski magistarski studij Kulturna povijest istočne jadranske obale a predlagatelj i osnivač studija bio je profesor Milan Prelog koji je, između ostalog, sudjelovao u radu UNESCO-ova Odbora za svjetsku baštinu i utjecao na uvrštavanje mnogih hrvatskih znamenitosti na ovaj popis. Nekoliko godina nakon gašenja toga studija pokrenut je poslijediplomski doktorski studij Povijest stanovništva koji je počeo s radom 2006. godine a čiji je idejni začetnik bio akademik Nenad Vekarić. Ipšić je naglasila kako se tada promišljalo da dubrovačko Sveučilište mora imati jako uporište u humanističkim znanostima te da se kroz doktorski studij može formirati baza nastavnika za pokretanje prijediplomskog i diplomskog studija povijesti što je i ostvareno 2015. pokretanjem prijediplomskog studija Povijest Jadrana i Mediterana. Istaknula je kako je Dubrovnik idealno mjesto za stjecanje humanističkog obrazovanja i da je Dubrovnik grad koji treba stručnjake koji znaju štititi njegov povijesni identitet i njegovu kulturnu baštinu.

Brojni zainteresirani su se nakon izlaganja uključili u raspravu na ove teme.