“Obično se kaže da onoliko koliko jezika poznaješ, toliko ljudi vrijediš. Rekao bih da onoliko koliko jezika govoriš, toliko ti kulturā vrijedi. Naime, nije uvijek važno jesi li ‘pogodio’ pravi član za njemački dativ jer su ti ‘dem’ i ‘den’ stvorili toliku dilemu da zazivaš akuzativ za pomoć! Nije važno ako te muče talijanski glagoli treće skupine na ‘-ire’ jer ti u glavi odzvanjaju prezentni nastavci glagola koji završavaju ‘-ere’. Nije bitno što ti se dogodi lagano pregrijavanje u glavi dok procesuiraš što se sve mora zbrojiti da bi se na francuskome reklo ili napisalo ’90’. A, što je tek s 91?! Ništa to nije važno! Važno je da gledajući film ‘Good Bye, Lenin!’, temeljem nastave njemačkog jezika, shvaćaš svakodnevicu u DDR-u i cijeli taj film. Važno je da uz pomoć talijanskoga bolje razumiješ božićne običaje u Italiji ili pak malo bolje razumiješ Leopardija. Važno je da na svako ‘voilà’, ili ‘Napoléon’ gotovo opsesivno poput Monka stavljaš akcente jer osjećaš neku vrstu obveze prema francuskom jeziku. I kad pomisliš da si puno toga s predavanja zaboravio, kad se deprimiraš jer imaš velike rupe u znanju jezika zbog toga što nisi turistički djelatnik, tad na slušalicama čuješ ‘Ne me quitte pas’ od Jacquesa Brela. I, ne deprimiraš se, samo se naježiš. Naježiš se jer razumiješ svaku riječ tog čovjeka, suosjećaš sa svakim njegovim uzdahom i sjetiš se kako si pjesmu analizirao na nastavi… Tad se ne pitaš koliko jezika, ljudi, kulturā ili bilo čega vrijediš; briga te za glagolska vremena, padeže, brojeve… Tad znaš samo jedno: vrijedilo je.”

Bruno Lucić