
Dok su mnogi na Erasmus išli partijati, ja sam završila u pravoslavnom samostanu u Gruziji. Doći do te prakse bilo je puno teže nego što sam očekivala – hrpa mailova, traženje kontakata, čekanje odgovora koji često nikada ne dođu i onaj trenutak kada pomisliš da se to jednostavno neće dogoditi. No nekako, kada stvarno tražiš i ne odustaješ, stvari se počnu otvarati i na kraju se nađeš na mjestu koje nisi ni mogao zamisliti.
Tako sam završila okružena planinama, samostanskom tišinom, mirisom tamjana i potpuno drugačijim ritmom života. Učila sam ikonopis, ali još više sam učila o kulturi, običajima i načinu života koji je daleko sporiji i jednostavniji od onoga na koji smo navikli. Puno pokušaja sporazumijevanja na različitim jezicima, upoznavanje ljudi iz potpuno drugačijeg okruženja i svakodnevne male situacije u kojima shvatiš koliko zapravo naučiš kada se makneš iz svoje komfort zone.
Definitivno nije bio tipičan Erasmus, ali upravo zato iskustvo koje se ne zaboravlja.











