Naša priča započinje 9. 3. 2009. godine kada smo se Ana Čurčija i ja iz Zagreba zaputile u Njemačku. Naše putovanje nije dobro počelo jer je Ana imala problema s vizom, koja je vrijedila tek od sljedećeg dana, tako da smo od Berlina zasebno putovale do Bremerhavena. Sve smo to brzo zaboravile čim smo se smjestile u zajedničkom stanu. Na smještaj se ne možemo požaliti premda smo se dva puta morali seliti. Stan smo pronašle same, i nije baš bilo jednostavno, pa je to moja jedina zamjerka u Bremerhavenu. Ono što nas se najviše dojmilo je organizacija predavanja i odnos profesora prema studentima. Bili su iznimno pristupačni i susretljivi. Većina je profesora školovanje završila u Engleskoj tako da odlično govore engleski i metode im se predavanja poprilično razlikuju od onih na koje smo navikli.
Većinu vremena smo se družile sa ostalim studentima na razmjeni iz Poljske, Kolumbije, Francuske, Turske itd. Sveučilište je često organiziralo različita druženja, kao izlete, zabave itd. S njemačkim se studentima nismo previše družili jer se nisu pokazali prijateljski raspoloženi, izuzev nekolicine. Što se tiče financija, u Njemačkoj je dosta toga skuplje nego kod nas, osobito izlasci, tako da nismo izlazile po klubovima, nego smo se većinom sastajali po stanovima. Cijena hrane u dućanima uglavnom je slična kao kod nas, dok su obroci u menzi dvostruko skuplji. Moji mjesečni rashodi su bili oko 620 eura. Od toga troškovi stana su 220 eura, hrana 180 eura, kopiranje 10 eura i ostalo su ‘troškovi društvenog života’ te neki neplanirani izdaci. Prije putovanja bile smo se osigurale preko Grawe osiguranja. Osiguranje za pet mjeseci iznosilo je oko 100 eura. Ostali troškovi koje smo imali su: troškovi semestra 200 eura, zrakoplovne karte 300 eura i izdavanje vize 500 kuna.
Što se tiče pomoći sa Sveučilišta u Dubrovniku, ne možemo se požaliti jer su se svi stvarno trudili i svatko je pomogao koliko je mogao. S obzirom na to da smo bili prva generacija, na početku smo imali „problema“ sa svime, ali je sve dobro završilo pa smo mi doslovce probili led za iduće generacije. Sve u svemu, bilo je to pozitivno iskustvo i definitivno bih svakomu preporučila da, ako mu se pruži prilika, neka je ne propušta.
